- Možda smo u nekoj
- neodoljivoj želji
- da uhvatimo sebe
- prešli svijet
- koji luta oko nas.
- Možda smo u plaču
- svoje kose
- otkrili čudesne
- početke postojanja
- i završetke početaka.
- Možda je bila
dovoljna kap
- otežala od soli
- da bi nas uvjerila
- u zarđale vrtuljke
- što pokreću svaki
dan.
- A možda je tek dan
- bio to što je
- prelomilo svjetlost
- u praskozorje
- i uputilo nas u
pravcu juga.
- Možda sam to, ipak,
samo
- ja sama
- utihnula svijeću,
- umirena mirisom
ostataka
- nekog djetinjstva
- koje je ostalo zapisano
- na komadićku papira,
- a zatim zabunom
- bačeno u koš.
- Možda se to u meni
bude
- neke buduće nade,
- neke buduće ljubavi
- koje u ovom trenutku
vječnosti
- ne mogu biti
ostvarene.
- A možda je to,
- zaista,
- samo vjetar,
- Utihnuo i smirio se
- na mom dlanu.
Tako ludo
poželim te opet
imati.
Uroniti u tvoje
tijelo,
osjetiti drhtaje
tvog glasa
dok tonemo
jedno u drugo.
Tako ludo
poželim te opet
ljubiti.
Ogrnuti se tvojim
rukama,
pohotno krasti
tvoje usne
dok nestaješ
u meni.
Tako ludo
poželim te opet
voljeti.
Uzdrhtati pred tvojim
pogledom,
obgrliti svoju dušu
toplim dahom
što klizi mi
niz tijelo.
