PRIČA O CIPELAMA

Imao neki čovjek cipele. Nije ih ni čuvao, ni čistio, ni pazio. Cipele su bile veoma tužne zbog toga.

Jedne noći, kad je čovjek zaspao, odlučile su ga napustiti.

Padala je kiša, ali one su hrabro krenule u noć šljapkajući po mokroj cesti: šljap, šljap, šljap. Dugo su hodale i već prilično umorne stigle do neke malene kućice.

Prišle su vratima i tiho pokucale: kuc, kuc.

U kućici je živio dječak Jakov. Začuo je tihi kucaj i upitao:

- Tko je?

Odgovora nije bilo. Samo se ponovo začulo: kuc, kuc, kuc.

Dječak je opet upitao:

- Tko je?

Ni ovaj put nitko nije odgovorio.

Nakon nekoliko trenutaka začulo se: kuc, kuc, kuc.

Dječak, sada već pomalo  ljutit, zavikao je:

- Pa dobro, tko to stalno kuca?!

Otvorio je vrata, pogledao lijevo, desno, ali nikog nije vidio.

Međutim, čim je zatvorio vrata, začulo se: kuc,kuc,kuc.

Sada već jako ljutit, zavikao je:

- Tko me to zeza?!

Ponovo je otvorio vrata, pogledao lijevo, desno, a zatim, konačno, dolje i začuđeno uzviknuo:

- Cipele?! Što vi radite ovdje?

Odnio ih je u kuću, a one su mu ispričale o čovjeku koji ih nije ni čuvao, ni pazio, ni čistio.

Dječak Jakov odlučio ih je zadržati. Obećao im je da će ih i čistiti, i čuvati, i paziti i da će ih svaki dan voditi u šetnju.

Cipele su bile oduševljene. Iako su bile mokre, zadovoljno su, kraj tople peći, utonule u san.

I tako su stekle novog prijatelja.

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.