OTKUD VISIBABI POGNUTA GLAVA

- Kako da izađem van? – plakala je mala visibaba. – Tako sam malena i sitna, nemam snage odgurnuti ovu tešku zemlju nad svojom glavom. Što je više guram u zrak to me zemlja sve više zatrpava. Kako ću izaći?!...Proljeće je već sigurno stiglo i sve moje sestrice odavno uživaju u sunčevom svjetlu i toplini. Samo sam ja ovdje zarobljena!

Čula to krtica pa došla do visibabe:

-Možda ti ja mogu pomoći? Znaš, zemlja je još tvrda i hladna, ali pokušat ćemo zajedno. Ja ću kopati, a ti guraj glavu svom snagom.

Tako su i napravile.

Krtica je šapicama kopala, a visibaba je pokušala prodrijeti na površinu zemlje. Trudile su se i trudile i u jednom trenutku visibaba osjeti kako joj glavica polako klone. Ali nije odustala. Ne sad kad samo što nije ugledala sjajno sunce.

Odjednom osjeti silno svjetlo i blaga toplina prostruji joj stabljikom. Pokušala je dignuti glavu, ali nije mogla.

Primijetila krtica da nešto nije u redu pa je upita:

- Što je, zar nisi sretna? Eto, uspjele smo.

- Da, uspjele smo, ali glava mi je klonula i ne mogu vidjeti sunce – odgovori visibaba.

- Nemoj biti tužna. Kad bi ti glava stršila u zrak ne bi mogla vidjeti mene, a ni sve ostale prijatelje koji žive u tlu i puze po zemlji.

- Vidiš, stvarno – smirila se visibaba. – Sad mogu s tobom normalno razgovarati i diviti se tvojoj mekoj tamnoj njuškici.

Na te se riječi krtica zarumenila, brzo poljubila visibabu, nasmijala se i pobjegla u rupu.

A visibaba je njihala glavicu i sa strane veselo pogledavala sunce. Kad se umorila, sklopila je zelene oči i uživala u blagodatima sunca i proljeća.

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.