SAMOĆA

Okovana riječima
spuštam se lagano
niz ulicu.
Plahe zavjese
drhture na vjetru.
Sramežljiv pogled
privlači pažnju
neznanaca.

Uzmičem
otežala zvukom
probuđenog jutra.
Zatvaram se
zaogrnuta tišinom
prazne sobe.
Prozor, tek prorez
u stvarnost,
odiše mirom.

JEDNA LJUBAVNA

Previše je tražio od mene
ovaj trag
koji sam upravo pronašla
u sebi
i uplašila se upornosti
njegove ljubavi.

Ne vjerujem u mirne
i zagrljene sjenke na zidu;
puštam ih da umiru
u praskozorje
i tromo odlazim
put povratka
tvog pogleda.

Čujem bat
umornog sata u sebi
 i nemirno prelijevanje
vode života.
Vidim beživotno tijelo
crno u praznini svoje
duše
i ostarilo u mladosti
svog izgleda.

Ne tugujem ovo ja,
kaplje snijeg niz krovove
i svoje nam zvukove šalje.

Oduvijek sam bila krotka
u svojoj samoći
i mirna u svom nemiru,
pomislih.

Pogledam put.
Nije opasno pomaknuti nogu,
učiniti korak,
probuditi uzdrhtalo srce
kamenja i pijeska.
Otvoriti davno zaboravljen
spomenar
i kimnuti uz smiješak
ovom dragom starcu
što je uzdrhtao u
tvom zagrljaju.

Ostaviti bijele marame
u rukama drveća,
skoknuti do prvog ugla
i tamo zadovoljno,
u tišini,
probuditi nadu.