JEDNA LJUBAVNA

Previše je tražio od mene
ovaj trag
koji sam upravo pronašla
u sebi
i uplašila se upornosti
njegove ljubavi.

Ne vjerujem u mirne
i zagrljene sjenke na zidu;
puštam ih da umiru
u praskozorje
i tromo odlazim
put povratka
tvog pogleda.

Čujem bat
umornog sata u sebi
 i nemirno prelijevanje
vode života.
Vidim beživotno tijelo
crno u praznini svoje
duše
i ostarilo u mladosti
svog izgleda.

Ne tugujem ovo ja,
kaplje snijeg niz krovove
i svoje nam zvukove šalje.

Oduvijek sam bila krotka
u svojoj samoći
i mirna u svom nemiru,
pomislih.

Pogledam put.
Nije opasno pomaknuti nogu,
učiniti korak,
probuditi uzdrhtalo srce
kamenja i pijeska.
Otvoriti davno zaboravljen
spomenar
i kimnuti uz smiješak
ovom dragom starcu
što je uzdrhtao u
tvom zagrljaju.

Ostaviti bijele marame
u rukama drveća,
skoknuti do prvog ugla
i tamo zadovoljno,
u tišini,
probuditi nadu.