Mrak upija oči
što nemirno trepere
na umornim
trepavicama.
Poželim dodirnuti
tvoje srce
mekim tonom svog
glasa
i utopiti se u dubini
tvoga tijela,
a ipak,
vrištim uznemirena
tuđim
rukama
i pokušavam ustati
jer evo, sviće.
Otvaram umorne oči
otežale od soli
što se nakupila na
kapcima.
Bore kojih jučer nije
bilo
upozoravaju me da
nečeg više nema.
Otvaram prozor
i dozvoljavam da me
obuhvate
hladni pogledi ranog
jutra.
Nikada nisam, kao
sada,
osjećala ledenu
prisutnost
samoće;
i uzalud su moja
vrata
uvijek ostajala
otvorena.
Nitko nije zakucao
i nitko me nikad ni
zvao nije.
Nema komentara:
Objavi komentar