Stjenovita pustoš
svoj hlad širi
krošnjama
u kojima
umorne ptice
vlaže svoj kljun
kapima rose.
Trebam zapamtiti
oronulu sliku
svoje praznine
da bih mogla osjetiti
i prepoznati
komadićak neba
što proviruje kroz prozor
Nema komentara:
Objavi komentar