PROLJETNI HAIKU

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

OTKUD VISIBABI POGNUTA GLAVA

- Kako da izađem van? – plakala je mala visibaba. – Tako sam malena i sitna, nemam snage odgurnuti ovu tešku zemlju nad svojom glavom. Što je više guram u zrak to me zemlja sve više zatrpava. Kako ću izaći?!...Proljeće je već sigurno stiglo i sve moje sestrice odavno uživaju u sunčevom svjetlu i toplini. Samo sam ja ovdje zarobljena!

Čula to krtica pa došla do visibabe:

-Možda ti ja mogu pomoći? Znaš, zemlja je još tvrda i hladna, ali pokušat ćemo zajedno. Ja ću kopati, a ti guraj glavu svom snagom.

Tako su i napravile.

Krtica je šapicama kopala, a visibaba je pokušala prodrijeti na površinu zemlje. Trudile su se i trudile i u jednom trenutku visibaba osjeti kako joj glavica polako klone. Ali nije odustala. Ne sad kad samo što nije ugledala sjajno sunce.

Odjednom osjeti silno svjetlo i blaga toplina prostruji joj stabljikom. Pokušala je dignuti glavu, ali nije mogla.

Primijetila krtica da nešto nije u redu pa je upita:

- Što je, zar nisi sretna? Eto, uspjele smo.

- Da, uspjele smo, ali glava mi je klonula i ne mogu vidjeti sunce – odgovori visibaba.

- Nemoj biti tužna. Kad bi ti glava stršila u zrak ne bi mogla vidjeti mene, a ni sve ostale prijatelje koji žive u tlu i puze po zemlji.

- Vidiš, stvarno – smirila se visibaba. – Sad mogu s tobom normalno razgovarati i diviti se tvojoj mekoj tamnoj njuškici.

Na te se riječi krtica zarumenila, brzo poljubila visibabu, nasmijala se i pobjegla u rupu.

A visibaba je njihala glavicu i sa strane veselo pogledavala sunce. Kad se umorila, sklopila je zelene oči i uživala u blagodatima sunca i proljeća.

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

H A I K U

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

RAZMIŠLJANJA

Nakon dugotrajnih svakodnevnih kiša Bog nam, napokon, na trenutak prikaže sunce.

I baš kad se razveselimo trenutnoj toplini, pokaže nam srednji prst i prekrije sunce oblakom… Posprdno, podsmješljivo…

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska

Z I M S K A P R I Č A

Te noći napadao je gusti snijeg. Kuće su izgledale poput sitnih gljiva, a dimnjaci su stenjali pod silnom snježnom težinom. Dim je jedva pronalazio put k nebu.

Ispod strehe šćućurila se dva mala vrapčića. Dršćući od zime, promatrali su beskrajnu bjelinu. Svu hranu prekrio im je snijeg. Što da rade, nisu znali. Odjednom, otvore se vrata kućice pod čijim krovom su se stisli. Maleni dječak donio je drvenu kućicu i stavio ju na prozor. U nju je stavljao sitne sjemenke suncokreta i pšenice. Pogledao je prema krovu i nježno rekao:

- Dođite, znam da ste gladni. Nitko vas ne će otjerati.

Iznenađeni, ali sretni, vrapčići su sletjeli na prozorsku dasku i gladno počeli kljuckati slatke sjemenke.

Hladnoće kao da je nestalo, a i sitna zraka sunca provirila je kroz sivi oblak.

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

H A I K U

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

H A I K U

 

 

 

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

PRIČA O CIPELAMA

Imao neki čovjek cipele. Nije ih ni čuvao, ni čistio, ni pazio. Cipele su bile veoma tužne zbog toga.

Jedne noći, kad je čovjek zaspao, odlučile su ga napustiti.

Padala je kiša, ali one su hrabro krenule u noć šljapkajući po mokroj cesti: šljap, šljap, šljap. Dugo su hodale i već prilično umorne stigle do neke malene kućice.

Prišle su vratima i tiho pokucale: kuc, kuc.

U kućici je živio dječak Jakov. Začuo je tihi kucaj i upitao:

- Tko je?

Odgovora nije bilo. Samo se ponovo začulo: kuc, kuc, kuc.

Dječak je opet upitao:

- Tko je?

Ni ovaj put nitko nije odgovorio.

Nakon nekoliko trenutaka začulo se: kuc, kuc, kuc.

Dječak, sada već pomalo  ljutit, zavikao je:

- Pa dobro, tko to stalno kuca?!

Otvorio je vrata, pogledao lijevo, desno, ali nikog nije vidio.

Međutim, čim je zatvorio vrata, začulo se: kuc,kuc,kuc.

Sada već jako ljutit, zavikao je:

- Tko me to zeza?!

Ponovo je otvorio vrata, pogledao lijevo, desno, a zatim, konačno, dolje i začuđeno uzviknuo:

- Cipele?! Što vi radite ovdje?

Odnio ih je u kuću, a one su mu ispričale o čovjeku koji ih nije ni čuvao, ni pazio, ni čistio.

Dječak Jakov odlučio ih je zadržati. Obećao im je da će ih i čistiti, i čuvati, i paziti i da će ih svaki dan voditi u šetnju.

Cipele su bile oduševljene. Iako su bile mokre, zadovoljno su, kraj tople peći, utonule u san.

I tako su stekle novog prijatelja.

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

LJUBAV MORA I NEBA

– Volim te – šaputalo je more nebu. Ali nebo nije obraćalo pažnju. Svojim plavetnilom gutalo je plavetnilo neba.

– Volim te – izreklo je nešto glasnije. Ali nebo je samo zamahnulo oblacima i ostalo nijemo.

– Volim te – glasno je progovorilo more. Nebo je gomilalo oblake, ali nije se obaziralo na more.

– Volim te! – viknulo je more i pokušalo dodirnuti nebo. Ono je samo otpuhnulo i nezainteresirano protjeralo oblake.

– Volim te! – zaurlalo je more, kovitlajući površinom prema nebu. Nebo je iznenađeno svratilo pogled na more slijevajući na njega ogromne kapi kiše.

– Volim te – zadovoljno je promrmljalo more, gledajući u visinu. Nebo mu je odgovorilo zasljepljujućim osmijehom.

– Volim te – spokojno, zaspalo je more. Sa visine zaštitnički obasjavalo ga nebo.

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.