xxxxxx

Ti si sakrio svoj pogled

u plavetnilo neba

i raspršio se

nošen vjetrom,

kao oblak,

stvarajući neke nove oblike.

Moje oči

nestadoše izgubljene

u grudi zemlje

koju sam uzaludno stiskala

u šaci;

kosu sam pomiješala

s vlatima trave

i umivala se

hladnim izvorima

što su mi klizili

niz lice.

P R A Z N I N A

Praznina udara

o stjenke mog bića.

Zadire u misli

što snatre skrivene

u dubini srca.

Iznova urličem

nemoćna natjerati

osmijeh na lice.

Tražim tračak svjetla

kroz suze.

Prolazim začudne

mijene tuge i sreće,

iznenađena čudnim

grimasama što

krive mi lice.

Ponavljam neke

tuđe riječi

uvjerena u zvuk istine

što iz njih proizlazi.

Ne opažam oblak

što se nakrivio

nad glavom

i pere mi lice

kapima kiše.

Čudno,

oduvijek sam

vjerovala suncu, vjetru

i travi što meki mi

je ležaj dala.

Sada

okupana kišom

odlazim

zahvaljujući nebesima

što skrila su mi suze.

Nekako pusto

tumaram ulicama,

ne pozdravljam ljude

što kimaju

mi glavom.

Zatvaram oči

 u mraku svoje sobe

i želim te

još luđe,

još gladnije.

A tebe

svejedno nema.

Praznina udara

o stjenke mog bića

i obuzet će me, potpuno

I Z N O V A

Žudnjom 

te prepoznajem.

Osvajam

tvoje tijelo

i primam te

iznova

žedna

tvojih usana

i topline

uzdrhtalih

trenutaka.

******

Usnama uzimaš

sve što je moje.

U ovo kišno 

popodne

kad su sjene 

umrle po zidovima,

a vrijeme se vuče

tromo i lijeno.

Umataš me rukama

i topiš pogledom.

Činiš me mekom

i podatnom,

uronjenu u 

mirisne pokrivače;

opijenu toplinom

tvoje kože.