P R A Z N I N A

Praznina udara

o stjenke mog bića.

Zadire u misli

što snatre skrivene

u dubini srca.

Iznova urličem

nemoćna natjerati

osmijeh na lice.

Tražim tračak svjetla

kroz suze.

Prolazim začudne

mijene tuge i sreće,

iznenađena čudnim

grimasama što

krive mi lice.

Ponavljam neke

tuđe riječi

uvjerena u zvuk istine

što iz njih proizlazi.

Ne opažam oblak

što se nakrivio

nad glavom

i pere mi lice

kapima kiše.

Čudno,

oduvijek sam

vjerovala suncu, vjetru

i travi što meki mi

je ležaj dala.

Sada

okupana kišom

odlazim

zahvaljujući nebesima

što skrila su mi suze.

Nekako pusto

tumaram ulicama,

ne pozdravljam ljude

što kimaju

mi glavom.

Zatvaram oči

 u mraku svoje sobe

i želim te

još luđe,

još gladnije.

A tebe

svejedno nema.

Praznina udara

o stjenke mog bića

i obuzet će me, potpuno